Sanjala je kako ima karte za put u
Istanbul. Probudila se kada je shvatila da neće stići na let, jer nije znala
šta da spakuje ni za taj kratak boravak, i nikad nije letela avionom. Pored
nje, sada je tiho soptalo dete koje se, međutim, bacakalo po krevetu cele
noći. I prilika umotana velikim teget-bež ćebetom.
Jutro, onaj trenutak kada otvori
oči, san je još uvek tu, titra oko čela, ona više oseća no što vidi sunčevu
svetlost koja dopire sa prozora, disanje ljudi pored sebe, prijatan dodir
toplote. Kratki, gotovo neprimetni isečak vremena pre no što je stvarnost grubo, nasilno zgrabi, kao da je lutka na
koncu, izvuče je iz kreveta i gurne u novi dan.
Samo dok je ne primećuje, dok ne
razmišlja, može da radi ono što mora i što se od nje očekuje. Ako počne da se
preispituje o svrsi, sve se ponovo raspada. "Život je vrednost po
sebi!" kaže D, profesionalno. I jeste. Ljudi rastu kao trava, kao šuma,
krase ili ruže svet neko vreme. Ali njoj to nije dovoljno. Ona želi da znači
nešto nekome, da menja svet nekome. "Ali ti imaš decu, nije li to
najvrednije? Živi zbog dece!" -govore joj, laički, i ona zna da je i to
istina ali oseća da tu nema njene zasluge, nije ona, ona sama, majka ni u
fizičkom ni u simboličkom smislu.
Uostalom i tu se oseća nesigurno kao
i u svemu drugom.
Ljudi, ono što ljudi govore, ono što
joj ljudi poveravaju, ono što rade i što ona prepoznaje, često je užasavaju.
Nekada su grubi i vulgarni, nekada su surovi, nekada slika njihovih života
utiskuje još dublje taj besmisao u njen um. Trideset pet godina, kaže njena
koleginica, radi isti posao. Trideset pet godina pravi iste pokrete i ponavlja
istu radnju. Žena koja nije osoba od javne kontemplacije i preispitivanja, zadovoljna
je običnim, ali kroz njen glas prosto veje očaj.
Antropološke crtice koje beleži
svakog dana. Vožnja tramvajem (u kojem joj se počesto, dok gleda svoj mračni,
potišteni lik u staklu, oči napune suzama besa i nemoći) kao obred prelaza.
Kada govore o gazdi, kažu "on" , ne pominjući ime, kao što se nekada govorilo
o mitskim bićima, poludemonima, da se ne bi prizvali. Moć koju moderne
"gazde" (ma i kada su najbolje) imaju nad njihovim životima i jeste
jednaka vlasti nekakvog osenje ili more
nad čovečijim srcem. Uostalom, to niko neće čuti ili pročitati. Osmehne u bradu
tek da sebi da do znanja da se seća svega toga i da to, eto, nije loše.
N. ne želi da ostane anoniman. Želi da
čuju za njega, da ostavi otisak, i traži odgovarajuću umetnost u kojoj će to
uspeti. Nije on tinejdžerska posprda zašla u četrdesete godine, on je čovek
koji kuša neuspeh i krizu srednjeg doba. Razume ona. Odricanje od previsokih
ciljeva je stvar zrelosti, je li tako? Prihvatanje neminovnog, prihvatanje
običnog? A neko, eto, misli da to nije dovoljno, da život mora biti više od
utabavanja već utabanog puta.
Nije to krug, to je spirala koja je
uvek vraća na isto mesto po suštini ali ga sada gleda iz drugačijeg ugla. Nekad
jasnije, a nekad, opet, zamućenije i glavobolnije. Nije strašno, može se, ako
se pokatkad, ponegde, pojavi neka iskra koja osvetli taj svet. Jedino što je
brine je to što deci ne može dati ono što sama nema. Pouzdanje u život,
ukorenjenost, nadu, svrhovitost.
Ne želi da deca rastu, tek tako, kao
trava. Želi da napreduju i uzrenu i napune se životom.
Нема коментара:
Постави коментар