Inventarium Teratologicum VIII. Hrana za mačke

Izašla sam rano i kupila hranu za mačke. Jutro, poražavajuće svetlucavo. Skuvala sam kafu, sela za nezastrveni sto pored prozora, igrajući se iverjem zalutalim između čamova.
Seo je nasuprot mene, huknuo oštro kroz nos, naslonio  bradu na dlan i pogledao me sa vragolastim osmehom; tak rascep u slici otkrio bi, na mahove, koliko je leden.

- Is-pra-vi-se, devojčice, kičma ti je ko kašika. Baš si se namecala, mogla bi da smanjiš malo, dupe ti ko Rusija. A je l' se sećaš kad ste kupili ovaj sto? Kažem ti prostri se koliki ti je guber, nemoj preko leba pogače, sedi di si jer kaki si ni za di si nisi, dobar ti je ovaj sto, fini ti je ovaj grob mislim, sto je sranje ali bolje ne može. Kakvi su ti to nokti, mažeš li ruke, najvažnije da su ti deca zdrava mada da su moji ja bih to štrojio, i kažeš, nisu baš, slušaš li ti ženo, nije neinteresantno sa tom socijalizacijom. Imaš besplatne paketiće u opštini, jesi se prijavila, nisi, znao-la sam. Budalo.

Čekam da se pridika obustavi.

- A šta si ti mislila? Vrlo brzo ukazaće se trenutak kad više nećeš moći da ga pratiš. Otkriće ti još milion i jedna tajna dverca znanja koje je posrkao a o kojem ti ne znaš ama hiç, hiç birşey. Trčaćeš kao bez duše da ga stigneš, u olovnim cipelama, vunenim nogama kako bi rekao Čajkanović misleći na tišinu, ja mislim na sporost; i naravno da će ti stalno izmicati. Uostalom "trčati kao bez duše", da bi mogla da trčiš moraš da budeš hladna, moraš da budeš bistra, lucidna, moraš da isečeš trule udove. A ti voliš, pa cmizdriš, pa tronutljiva si, pa bi da prijateljuješ, pa bi da pomogneš eda bi ti se pomoglo. I još ti jezik, jezik ti krade, doslovno i metaforički. Naravno da sumnjaš, i treba da sumnjaš. Pomisli samo, ko si? Vidi gde sediš, osmotri ovaj fascinantni zor na požarne stepenice (čije farbanje još niste platili, uzgredbudispomenuto, biće veselo ako te zbog toga budu plenili), pogledaj rupu na trenerci, i šta ti se juče dogodilo sa čarapama, pogledaj svoju najbolju odeću iz second hand shopa, pogledaj svoje šake zidara crnotravca, nego, jesi li kupila hranu za mačke evo ti ovaj cvrči pored posuda?

Ustajem da sipam mačoru sos lo-sos, pa se vraćam za sto. Gledam te tamne tople oči, malo grube šake kojima sada trlja oči, pa ih provlači kroz kosu (šake, ne oči, i zašto mi je uopšte to palo na um?). Sav je taman, tamam, taman sa kratkosilaznim na drugom a. Taman čelo, ramena, kukovi, šake, nos, vilica. Savršen. U svemu dobar, za sve ga mater rodila. Zato je valjda i došao. Fali mu falanga kažiprsta, i setih se u trenutku hromosti u demona. Fali mu zareza kad govori, jelitakotakoje. Jedino po tome je stvaran.

- Sve ti je u hrani za mačke. Mačke dolaze kad ih imaš čime ponuditi. Neke vole sos lo-sos, neke nisu izbirljive. Nemoj nikada pomisliti da ti dolaze, da tebi dolaze, i da u tebi ima čega izuzetnog (crna mačka se penje na sto, lenjo šašolji repom njegovu prosedu, kratku bradu). Ja sam, na primer, odmah znao da si sasma mediokritet. Stvar je, reći ćemo, vrlo jednostavna: pošto si pogledala kroz prozor, pogledaj se u ogledalo...(grohotom se smeje). Znam, znam, ovo uopšte nije mnogo visprena dosetka, ali je tačna. Nema u tebi ničeg izuzetnog, našla vreća zakrpu. Ime Tvoje, šta sam zapeo sa ovim poslovicama danas -- ne reče li jedna plava lepotica sa kojom ukrštaš puteve da su poslovice budalaština. Hihi, ne voliš Radiohead, znam, to je zbog "I'm a creep, what the hell am I doing here? I don't belong here..." ne opraštaš im taj šamar. Nije bata Thom znao da ti kaže: tu si zbog hrane za mačke. Kad se nasite, otići će. Ako insistiraš, ispljunuće te kao kuglicu nesvarenog smrdljivog želudačnog sadržaja pomešanog sa dlakama, adekvatno ćeš izgledati i mirisati.

I ne možeš tu ama baš ništa. Neće ti uspeti da impresioniraš čak ni stvarnim postignućem, pa ni lljubavlju, uspehom, dobrotom, privrženošću, podatnošću. To nema nikakvog značaja, jer, kako lepo kažu kad 'oće da te komplimentiraju, to si TI. E, to si TI. Bedni, ništavni stvor, kako bi rekao Panikovski. Benderu, vi znate koliko ja vas poštujem, ali vi ste budala. Samoljublje je jače od svake ljubavi. Hrana za mačke. Sise, dupe, pizdurina, seksepil, jebote seksepil! ahahah hirurški tebi odstranjen, kao tumor. Skuvano-oprano-opeglano, deca zbrinuta. Da se gurne dinar neki kad udari nemaština. Da se gurne u tu pizdurinu ujutro kad još oće da se digne.

Svi će da odu kad nestane hrane. Nema u tebi ničeg izuzetnog, mitzo mawa. Ostaj mi zdravo rasplakana, i pazi da ne zapušiš opet suzno nosni kanal.

foto: http://rebloggy.com/post/cat-cute-eyes-cats-feline-black-cat/29470477849

Četiri godišnja doba

Nije bez vraga rečeno - ime je znamenje. Mislim na to nekoliko važnih ljudi koji su prošli kroz moj život, neki uzoravši dubok trag, drugi - napustivši ga sa purpurnim, jedva zatvorenim ranama. Slavoljubivi i zlatni, srditi, mili i Bogom dani, vladaoci i ratnici.

Ti si me ozario. Obasjao, ozračio, umio, ugrejao. Probudio. Držao u životu, pokrenuo, podigao, zaslepeo, oprljio, zapalio, sagoreo. Pomilovao, polečio, i ponovo opekao.

Dovoljno sam mudra i životom potrošena da znam da ne bi trebalo da se približim. Hodam po svojoj bezbednoj zemljici i tražim spasonosnu senku iz koje ću moći da te pratim a da izgubim vid. Sve pršti od vreline i sjaja, vazduh treperi, drhtim od čežnje i nestrpljenja. U onim kratkim naoblačenim trenucima shvatam da daljina znači da sam zaštićena od tog neshvatljivog, nesagledivog sjaja.

Nisu li privlačnosti narcisističke projekcije sopstvenog bića? Gledajući u tebe, kao da posmatram svoj odraz u blagonaklonom ogledalu koje me čini mnogo boljom osobom, kao da vidim sebe onakvom kakva je trebalo da budem, pre života, pre vremena. A ti, gledajući u mene, šta vidiš? Sitnu tačkicu u pletivu sveta nad kojim bdiš, nevažnu a svoju, sasvim autentičnu u svojoj tužnoj i smešnoj nesavršenosti? Možeš li da me vidiš, uopšte? Jer mene i čine sve one nepravde i pečali o kojima misliš, protiv kojih se boriš sa svoje bezbedne božanske visine, a koje sam sama morala da živim.
Sumnjaš li nekad? Pomisliš li nekad da postoji nešto lažno i varljivo u tvom sjaju, pomisliš li nekad da su te sačinile slučajnosti, da te je ustoličilo klanjanje i obožavanje koje ničim nisi zaslužio, osim što si bio, srećom, uvek tamo gde je i trebalo da budeš? Sumnjaš li u sebe onako kao što ja to činim, dok se ne rastočiš do besmisla?

Ti si me podsetio na gitaru koju sam dobila Nove 1982. godine, na šetnje po Lipiku, na snove koje sam nekad imala, na antropologiju, staru, gotovo zaboravljenu ljubav, na kopanje zamišljenih ljudskih i životinjskih kostiju po dvorištu, na pisanje, na žene i na svinjokolj, na nekrštence i na ispit iz Narodne religije, na one mimoze koje sam nosila mami kada sam dobila prvu desetku, na otpor, na žuč, na onaj bokor koji sam ispod prozora posadila pre  gorovo trideset godina...a sada, znam, mada tamo nisam bila stolećima, da se s proleća dvorište plavi od ljubičica.
Ti si me podsetio da je nekad dovoljno samo govoriti naglas, čak i kada misliš da te niko ne sluša, ići svojom stazom čak i kada svi sumnjaju da ona ikuda vodi, da je nužno verovati, da je nužno boriti se.

Bio si tu da zaustaviš taj slobodan pad sa vrtoglavim ubrzanjem od 9,81 m/s2.

Nisam dobro, naravno da još uvek nisam dobro, sigurno neću ni biti. Neće mi biti dovoljan moj jednostavni mali svet domaćice, majke, supruge, žene zaposlene u uslužnoj delatnosti kojoj život polako krcka i troši se pod nogama, kao šećer iz kolača, kao staklo ogledala. Želim da sijam i da gorim. Da te obuhvatim umom, jer drugačije ne mogu. Da rodim priču i pesmu o tebi, jer drugo ne mogu.

Da mislim kako ćemo jednom, jednom, nekad...Kada preživimo sve mene i sva četiri godišnja doba, kada budemo stari i ispošćeni, kada budemo čista misao, kada dodiri stvarno prestanu da budu važni, lizati jedno drugome rane i milovati jedno drugo rečima.

Ne mogu da te se odreknem. Ne mogu da ostanem bez svetlosti. 

foto:

https://www.flickr.com/photos/24925731@N05/2435500526

Debelo licemerje

Ako imate sreću da nosite prekomernu težinu, začudićete se koliko čovekoljubaca zabrinutih za vaše zdravlje među ljudima ima. Svet prosto puca od silnog altruizma i iskrene brige.

Nije nego.

Evo tipičnog primera: piše na šitbuku jedna divna žena kako je bila buca čitavog života, zdrava, aktivna i poletna,  dok se nije pokorila lepotnom i zdravstvenom trendu mršavosti, koji ju je doveo do pormećaja ishrane i gotovo - kolapsa organizma iz kog se, srećom, sopstvenim snagama izvukla.
Usledio je mansplain, potpuno nesvestan poente - kao ni pritiska kojem su žene izložene - koji joj je dušebrižnički objasnio da je, eto, ona pokušala da nađe opravdanje za gojaznost, iako opravdanja nema, jer poznati su zdravstveni rizici...i tako dalje.
 

Ovakvo nerazumevanje teme vrlo je česta pojava kada se govori o gojaznosti. Pre ili kasnije, ostavši bez boljeg oružja, kritičari debljine hvataju se teme zdravstvenih konsekvenci. Ne bih da dajem anegdotalne argumente, ali istina je da svi mi poznajemo buce, tutušaste, popunjene, koji su aktivni, živahni, pokretni, preduzimljivi, bave se sportom, gipki su (toplo preporučujem da pogledate Instagram profile @nolatrees i @mynameisjessamyn), vredni  i okretni - i koji nemaju baš nikakav zdravstveni problem, koji "ispadnu" dugovečni; i isto tako vitke ljude bez snage, energije i volje za životom. Pa sve i da su zdravstveni problemi u gojaznih statističko pravilo, postoji opet verovatnoća da je taj jedan na koga upirete prstom savršeno zdrav i da briga za njegovu dobrobit - ne stoji.
 

Druga je stvar što se o rizicima, problemima, savetima o debljini, to jest protiv nje, susrećemo na apsolutno svakom koraku; svi, od "Kurira" i sličnog đubreta pa do babe u busu, imaju savete o tome kako i zašto da smršate i kaku ne valja da ste debEli, i o holesterolu, trigliceridima, srčanim tegobama i tome podobnim opštem mestima.
 

Dakle: ZNAMO. 

Znamo sve, sve smo već čuli, verovatno smo i tvoj čarobni herbalajf ili nutribulet rabili; znamo i o psihološkim konsekvencama jer kad te od zabavišta smatraju manje vrednim delom čovečanstva normalno je da to ostavlja posledice.

I - hej, kad te od malena smatraju objektom sprdnje i pripadnikom manje vrednog dela čovečanstva , koja ti je instinktivna reakcija? Da im se prikloniš, da budeš ista kao i oni? Ili je normalnije osetiti otpor prema njima, i njihovim idejama ljudskog savršenstva?
 

A indoktrinacije odasvud, od toga se ne da osloboditi. Gledaju te uvek prvo kao debelu, pa onda, možda, primete i neke druge tvoje osobine i kvalitete. Pritisak je toliko jak da znam roditelje koji bi radije oterali svoje dete u poremećaj ishrane, no da dozvole da se ugoji. Pritisak je toliko užasan, da sam prisustvovala sceni u kojoj ponosna mama veli kako  se njena šestogodišnja kćer redovno vaga i pazi da se ne udeblja.
Debljina je poslednji zabran političke nekorektnosti. Ne smete prozivati ljude na osnovu telesnih mana, na osnovu seksualne orijentacije, genetskih manjkavosti, rase, nacije, roda (uglavnom), ali zato slobodno opičite po gojaznima, oni su rak rana čovečanstva, oni su pojeli Bambijevu mamu i zbog njihove oblapornosti deca u Africi umiru od gladi. Slobodno opalite te jadne bedne kreature koje ne mogu da kontrolišu ni svoj apetit.

Međutim, ove otvorene zlostavljače, nedorasle hejtere zaglavljene na nivou školskog siledžije, prosto naduvaš kurcem - za njih bolji tretman ne postoji, ili, ako ti  je valjanje u blatu odbojno, okreneš se i odeš.

Više mi idu na ganglije ovi  licemeri koji se brinu o našem zdravlju, zaboga.

NEMOJTE DA BRINETE O MOM ZDRAVLJU.

Ovo je, dakle, moje telo, imam pravo da ga tetošim ili zlostavljam kako god mi  padne na pamet, da skratim sebi život čvarcima i baklavom, ako hoću, ili da jedem smuti od brokolija vavek, i vi baš ništa nemate sa tim.
 

Bojim se, međutim, da je briga o ženinom telu , u osnovi, samo briga o tome kako i koliko ono zadovoljava  mušku zamisao o njemu; a posledično i druge žene vam sugerišu kako i na koji način da se dopadnete NJEMU.

Zašto se toliko ne govori o zdravstvenom riziku od nošenja visokih potpetica, sintetičkog donjeg veša, tesnih brushaltera? Zašto se ne govori o riziku od raznih kozmetičkih i hirurških postupaka kojima se uklanja celulit, isisava salo, vade rebra, lice kljuka botulinom a usne silikonom, u zadnjicu i grudi ugrađuju airbagovi, i tome podobno? Zašto se ne brinemo za milione devojčica koje žive na jednom listu salate dnevno, koje nemaju menstruaciju godinama, a u dvadesetoj obole od osteoporoze; koje urnišu svoje telo zato da bi imale thigh gap i da bi se uvukle u dizajnersku odeću u veličini za šestomesečnu bebu?

Mentalno zdravlje je takođe zdravlje. Ako mislite da dugogodišnje uvrede, ponižavanje, sprdnja i podsmeh, drage Savete i dušebrižnici na svakom koraku ne podrivaju zdravlje, grdno se varate.

Život je mnogo lakši kada se hrani i njenoj vezi sa izgledom ne pridaje toliki značaj; kada je hrana samo hrana, a telo prosto - moje vlasništvo - prirodno uspostavljamo zdrav odnos sa njim. U ovom slučaju, klin se klinom ne izbija, najčešće, nego ti ostanu oba klina zabijena u sred trbušine, i drže te zakovanom za ono čega bi da se oslobodiš.

Ako vam se ne dopadaju dimenzije naših tela, izdašne obline paleolitskih boginja, prosto - niko vas ne sili da se družite, prijateljujete, volite i vodite ljubav sa osobom koja tako izgleda. Jer, vaše gađenje nad našim telima leži u osnovi tobožnje "brige za naše zdravlje" i bojazni da "promovišemo nezdrav lifestyle". Nemojte nam davati snagu pokretnog bilborda na kojem piše "žderite i budite bolesni" jer to nema veze sa životom; to je prljava hipokrizija koje nikome ne koristi. Svako telo, svaki čovek nosi informaciju, ako ćemo tako, ali komunikacija zavisi i od pošiljaoca i od primaoca.

Ma koliko odvratno debele bile, postoji nešto deblje od nas: debljina vašeg licemerja i debljina vaše kože.

 foto: http://fivehundredpoundpeeps.blogspot.rs/2011/11/fat-hate-ads-2.html

I see people

I've been asked - "Why do you say you're an ethnologist? Why do you see it as a part of your identity when it is not your occupation"?

I conclude that people really are the most fascinating inhabitants of the known world, more incomprehensible and diverse than all the wonders and terrors of the nature. I keep saying I am an introvert - and I am - I am not seeking interaction, I am mostly frightened to interact; but I am obsessively into observing people. 

Mesmerizing and blinding world; when I open my eyelids and mind wide enough; when I am at peace, freed from judgment, bitterness, mock - and it happens too, unwillingly - then I am able to see how all the human creations - obsidian knives as much as atomic energy; house made of clay as much as religion, charity as much as murder, hunting as much as eating disorder, money as much as heroism, oral tradition as much as mental illness - how all these creations are brilliant or terrifying constructions, evolved yet fragile buildings that we use to overcome us being ephemeral, temporary, us being a nature's nonsense. 

Through all our differences, synchronic and diachronic, through all our endless conflicts and clashes, in our disgust with untouchability - we are the same, significantly similar, always with the same needs and yearnings, always with the same soft, wavering bodies and minds. Like snails, without our cultures we'd crawl and slime, so we're attached to them so firmly, unaware of all the cracks, collisions and ambiguities of them; so we keep praising uniqueness against oneness. I am often defeated by the fact of my similarity with something I find hideous; that's why it'd be a good thing to contemplate about it more.

I guess that is why I am an ethnologist, or better to say - a social anthropologist - not because of some new age fancy glow but to underline what is utterly human against (or in spite, or because of) what may be a part of our group identity, difference. There is no gap between "a primitive" and "civilized" mind, there aren't good and evil nations, soil and blood - blood is the same and makes us equally vulnerable.

That is why I am an anthropologist - I see people everywhere.


 photo: http://www.monitor.bg/media/articles/2016/21/34417/%D0%B0%D0%B4%D1%80%D0%B5%D1%81%D1%81.jpg

No substitute

Is this all an imaginary life, an imitation of genuine events, persons, emotions, thoughts?

I dreamed again few nights ago. Scenery filled with golden shine, drops of late summer sun. A seaside. Deep blue surface, Trojan blue on the horizon. Sprinkles of light, sparkles and fireflies. There is a young man standing on the shore, looking at the sea. I know it's my son, now grown up, tall, broad shouldered, with a head full of tangled sand-coloured hair. The "little one", shorter, darker, slimmer, holding some of my sister's, my mom's genes, is somewhere else, but I know he's safe; he is the carrier of that feminine silent, unbreakable strength and ambition of maternal side, goddess' side of a family. I know the life has flourished and given me its late, sour but heavenly tasty fruits in return. I can't see the path, but I feel the ordeal, suffering, setbacks, I taste the salt, the bitterness of longings and injustice...and now that sweet honeydrop at my life's sunset.

I can only see a chair's armrest and a thin, much thinner and more tanned than expected, wrap of old woman's flesh covered in pergament skin. My arm. I can see a piece of a sleeve: white thin fabric, like a knitted spider web. But yes, but sleeves are still long and nails are short: it IS me. I am me, soaking the light and breathing the sea breeze; it was foolish to believe I belong with the pale colours and silence of the winter. It was foolish to believe I could not shed the burden I was carrying: thick, swollen and heavy with hurtful words, mocking, humiliating, misunderstanding, judging, blaming, accusing. I see there is a deeper knowledge within my future me; but I can't comprehend, dreaming, yet, why and how have I realised - how to do it; not for anyone else, but  for me. I am close to that breakthrough but still not there.

I know I've  gotten there, eventually. Inevitably.

A book is resting on my knees and it seems it's in Turkish.

You're not reading: you're looking towards the see. Your head is shaved and your beard is white. You could be one, any or none of them; I cannot see your face, shape of your nose or cheeks. And I am waiting for you to turn around.

Wondering: are you a substitute? For a lost life, for a tight youth, for all the losses, all the obedience? And I am wondering: I've changed my life so tectonically, cracking my own core; I've won over my fears, traveled miles and ages, stood in front of the sun in bear's fur, stood with the monsters inside me; stood while disfiguring and melting; I've written and sung and cried my gut until I find a piece of me that was intact and pure.

And I've done it for me; but I've done it because of you.

You've been; you are, a cause to the quest. You are the soul entwined, ambivalent, paradoxical. Everything I've ever learned about and starved to understand - lead me to you. You are the face in front, and behind the mirror. How could I  not know you from a start? How could I, even for a second, think you could be a substitute, copycat, clone, fake rubber doll?

That lonely sandy beach with whispering sand and silent wind is the other world I am looking to you from, after the quest is over.

I am going to become what becomes me.

Don't turn around, I know who you are.

photo: 

http://www.photos-public-domain.com/wp-content/uploads/2011/11/bright-sun.jpg