понедељак, 4. јул 2016.

Jeste femicid



U čemu je problem sa terminom "femicid"? Kome smeta kada se ukaže na činjenicu da je u porodičnom nasilju ubijena žena?

Ubijena je zato što je žena, zato što je patrijarhalni moral vidi kao svojinu, kojoj je muškarac vlastan ograničiti slobodu kretanja, govora, ekonomsku samostalnost, slobodu izbora, slobodu da raspolaže svojim telom - kojoj može, na kraju, oduzeti i život.
To je specifičnost zločina nad partnerkama, ženama, zato se oni ne mogu izjednačiti sa "nasiljem kao takvim" i okarakterisati kao slučajan akt psihopate, nasilnika, poremećene osobe. Jesu ti zločini nesumnjivo i to; ali ovde je simptomatičan izbor žrtve.
Specifičnost je takođe i u tome što je u ogromnom broju slučajeva ubistvu prethodilo dugotrajno nasilničko ponašenje - verbalno, ekonomsko, seksualno, fizičko.
To se redovno relativizuje i sakriva od javnosti pod maskom "mirnog porodičnog čoveka". Ispostavlja se da se znalo za ispade mirnog porodičnog čoveka, samo svedoci nisu želeli da se mešaju u porodične stvari. Postojalo je sijaset pukotina i upozorenja pre eksplozije. Ispostavlja se da su zakazale policija, služba za socijalni rad, institucije koje je trebalo da pruže pomoć - jer zločin se mogao sprečiti!
Zašto zločin nije sprečen? 
Zato što se zlostavljanje, maltretiranje, ucenjivanje, ponižavanje, fizičko nasrtanje na ženu - smatra uobičajenim, normalnim. "Stara stvar, svako vošti ženu. Njegova je žena, ima pravo da je vošti." - što bi, kroz usta slovenskih babuški, rekao Vojnovič.
Ko zna šta je skrivila. Kurva. Vidi kako se obukla, a majka. Šta ona ima da izlazi po kafanama u ponoć (čak i pošto se od nasilnika razvela - ona je i dalje "obeležana roba", posebno ako ima i decu). Ko joj o deci brine? Ko zna koliko mu je zvocala i kenjala, ponižavala ga i udarala mu na muškost. Poludeo čovek. I žene znaju da budu užasne. Psihičko nasilje koje one sprovode nad muškarcima je još teže. One ih mentalno kastriraju. A šta je tražila sa nasilnikom? Možda je htela čvrstu ruku i dobrog jebača a ne nekog njanjavog, šta ćemo sa tim? Možda ga je gazila, kinjila, tražila pare? Mnogo je slobode ženama dato, u tome je problem; ženama je mesto u kući, one su stub kuće. Za sve je kriva emancipacija, rat, Zapad, NVO, borba za ljudska prava, feminizam. Ranije toga nije bilo. Sama ga je birala, ko joj kriv? Što nije bežala? Što ga je provocirala? Pukao...Ma to je psihopata, ne bi to normalan čovek. To je čin ljubavi, malo se zaneo momak. "Moja ili božja". A šta, kao, muškarci nisu žrtve nasilja? Nasilnici su nasilnici, žrtve su žrtve.
Društvene mreže, portali, sajtovi novinskih kuća gore od posramljivanja i okrivljavanja žrtve i od relativizacije femicida.





Femicid, braćo moja, femicid. Borite se protiv ovakvog maltretmana žena ako ste časni, moralni i hrabri, umesto što negirate postojanje takvog užasnog sistema vrednosti u kojem su žene uvek, i bez izuzetka, krive. Uvek žrtve.
Da se pozabavim kratko i ljubomorom. Trebalo bi jasno (u psihologiji i lingvistici) ograničiti obim ovog pojma. Koliko mi se čini, nije problem sam osećaj ljubomore. Jeste to izraz nesigurnosti, straha, niskog samopoštovanja; ali  to su sve legitimne (mada bolne i maligne) emocije. Imamo pravo da sumnjamo u sebe, imamo pravo da strahujemo da će nas partner ostaviti i naći bolju "partiju". Problem je u tome kako ljubomoru ispoljavamo, kakvo ponasanje izvire iz tog osećaja. Možda plačemo u kupatilu ili na ramenu prijateljice, ili slušamo blues klasike i grizemo se iznutra.
Ili, možda, uzimamo oružje i odemo da ubijemo kurvu i odbranimo svoju čast? Patrijarhat čini ljubomoru otrovnom, korozivnom, nasilnom i konačno - smrtonosnom.
Ne ubija ljubomora, ubija partijarhat.

Ustajanje protiv nasilja nad ženama, borba protiv svih oblika diskriminacije i unižavanja žena - i u svojoj lokalnoj sredini, i na društvenim mrežana i u javnosti takođe - to je odbrana  časti, slobode, slobodoumlja; hrabrosti, viteštva, plemenitosti i pravdoljublja.

Relativizacija zločina, okrivljavanje žrtve, razvodnjavanje društvene akcije, osuda onih koji se protiv nasilja nad ženama bore, zloubotreba tragedije u svrhu lične promocije i povećavanja reach-a, uticajno proseravanje dok se žene u vašoj okolini besomučno mlate, siluju, vezuju, ubijaju, i na koncu večno i neupitno zgražavanje nad tim "odvratnim, ružnim, nedojebanim feministkinjama" čini vas ne samo budalama, nego i podstrekačima i noralizatorima nasilja.