среда, 15. јануар 2014.

Brak



Komšinica čisti: u jednoj ruci joj je kesa od “Persila XXL 12kg”, u koju će sada da istrese sadržaj đubrovnika.
A mi nikad nismo kupili taj “Persil”, uvek mi se činio preskupim. I samo smo jednom ili dvaput bili dovoljno mudri da planiramo i ostavimo novce za toliku količinu deterdženta. Mi smo, zaboravni i nerazumni, izlazili, svako, po tri puta da dokupimo sve ono što nismo isplanirali. 

Mi smo pravili spiskove i zaboravljali ih, ja sam ih, ruku na srce, češće, stalno zaboravljala, u hodniku. Naša terasa je samo do pola okrečena. I posle trinaest godina, beton je još više izlokan i vidi se armatura. I samo je jedan zid  u dnevnoj sobi beo, i sama sam ga krečila u eksploziji manijakalne energije, prošle godine, kad je bio nepodnošljivo prljav i ružan. Posle nisam mogla da hodam i podignem ruke dva dana. 

Mi nemamo fotelju, mi imamo vreću punjenu usitnjenim stiroporom, i sem troseda, nema gde da se sedne. Svi tanjiri su okrnjeni i kad dolaze neki gosti pomislim da bi trebalo kupiti bar jedan pristojan servis. A onda pomislim kako to nije važno, kako je važno ono što je u tanjiru i moja volja da to zgotovim.

Mi smo živeli u Fimskom gradu i kupovali smo neke jeftine slaninske kobasice. I “Stari brandy”. I to smo jeli i pili, i ja sam bila ogromna i oštećena ali nekako je išlo, bili smo sveži. Slušali smo tamburaše, i slušali smo “Supposed Former Infatuation Junkey”  Alanis Morissette, to je bila kaseta koju si mi negde kupio, na Buvljaku, čini mi se, i bila sam, uglavnom, srećna. Bili smo novi. Jedanput smo bili bez žute banke  i našli smo na stanici pedeset trojke dve novčanice od deset dinara. Mogli smo da se vratimo kući i još da kupimo cigare.
 Ja sam na samom početku izgubila plišanu beretku, mislim da sam je zaboravila u kafani “?” i nisam ni išla da pitam, nekako mi je bilo drago da ostane tamo. Konak kneginje Ljubice, Saborna crkva, Patrijaršija, tronošci bez eksera, drveni pod, sve to gledalo je moju plišanu kapu ko zna od koga nasleđenu, i neka je ostala tamo, nikad više nisam ni nosila beretku.
 I kosa mi je bila riđa, i ti si mi jednom skratio krajeve kad sam te zamolila i posle se frizerka posprdno bečila na te moje froncle. I stalno sam premeštala nameštaj, nismo imali “Hilti” da izbušimo novu rupu za sliku,a i jedna slika je pala i staklo se razbilo, videle su se te stare rupe. Brala sam trsku, jednom, na Umci, da bude dugačka, da je stavim u ćup, pa ćup na ormar, da sakrijem te rupe. Htela sam da svaka soba ima jasnu namenu, posle sam videla da to ne može. Ni danas ne može.

Mi smo uvek zaboravljali da kupimo sijalice pa smo ih premeštali po potrebi iz jednog grla u dugo, ja nikad nisam kupila pet ili deset sijalica odjedanput.


Mi smo spavali na podu, na dušeku, bez kreveta. Sitnice smo držali u korpama, držimo igračke u korpama, ti se buniš, kažeš kako će deca da se izbodu na treske i iverje. Ma neće da se izbodu.

Kad su mi jednom bile drugarice s fakuleta, jedna od njih je rekla:  “kako je ovde sve malo!” I stvarno, kao u lutkinoj kući, stolice su bile neke male, i stočići, oni što smo ih kupili na Sajmu, i mali televizor . To je još bilo u starom stanu ali dobro nas je videla: kod nas je sve bilo nekako nerazvijeno i nezrelo. Ništa nije bilo isplanirano i utanačeno kao u normalnim životima. Mi smo vozili “Trabanta” i jednom nam je otpao točak u Bulevaru vojvode Mišića. I prvo dete smo dobili posle osam godina i bilo je neplanirano. Bio je divna beba i ja sam bila prestravljena, imala sam trideset jednu godinu,bila sam dete, pojma nisam imala.

Mi nikad nismo podigli kredit i dokumentacija nam je u haosu. Na kraju sam shvatila da je najbolje sve papire staviti u jednu kutiju i onda bar znaš da su tu, nemaju kud iz kutije. Kupovali smo najnužnije a opet smo imali gomilu stvari koja nam nije bila potrebna i koju smo morali da bacimo.

Mi smo se mnogo i krvavo svađali. Ja sam se svađala a ti si ćutao. Ja sam se svađala sa sobom samom i sa svojim oprečnim željama. Ti si ćutao, i držao si ruke preko glave, i čekao da tutnjava prođe, a ja sam ostajala bez glasa i jednom sam udarala glavom o frižider, magnet mi je ostavio malecni ožiljak. I bio si tu kad sam ispratila mamu i nisam mogla da je prežalim. I kad sam ispratila tatu. Ćutao si i ponekad si me grlio.

Moja kosa već uveliko sedi a mi se još nismo skućili. Još uvek živimo u nekom međuvremenu, sa napola spakovanim životima, spremni da otputujemo, iselimo se, razdvojimo se. Još uvek ti ne verujem sasvim, ti još uvek ćutiš. Tu si, i ćutiš, i mislim da me više i ne vidiš.

Nekad sam strašno sama dok ležim sa tobom u tom krevetu, sada ipak imamo krevet, ali nismo ga mi kupili, dobili smo ga. I onda sam te jednom uhvatila za ruku i ti si mi uzvratio stisak. Deca su mirno disala u svojim krevetima, na čistim, belim jastučnicama, pokrivena mirisnim jorgančićima, ljubavlju i toplom brigom, i ti i ja smo bili tu, i u tom stisku je bilo razumevanja, i ja sam nekako izdahnula taj grč.
I gledam je sa prozora, nosi kesu od “Persila” u kontejner i shvatam da mi nikada nećemo planirati unapred i nećemo imati “Persil” od 12 kg, XXL, ni luster u dnevnoj sobi, ni dovoljno sijalica, ni posao čistih ruku, ni kreditne kartice, PVC stolariju. Imaćemo  kuhinjske elemente starije od mene, koje ću uresiti samolepivim tapetama i sličicama Pepe i Džordža, i kineske lampione na dedinoj vojnoj lampi, i veš koji se večito suši na radijatorima, i muziku koju opsesivno slušam kad mi se nešto sviđa. I ti ćeš da ćutiš u oku ciklona i da čekaš tišinu, jer nemaš i ne znaš šta da kažeš, jer me puštaš da imam sve svoje bube-kapitalce, i puštaš me da budem svojeglava i svoja. I mi smo svoji i ta naša nesnađenost je autentična, i naša nezrelost je funkcionalna, i naš haos buja mnoštvom cvetnih glava. I ima ih sve više i više, i neke latice se otvaraju, ispod njih se otkrivaju novi pupoljci, nežni, svileni, skriveni, ili truli iznutra, zakržljali, nesimetrični; i svi su lepi. I svi su naši. Iznikli iz našeg grča, mesa, ljubavi, bola i žuči.
 Nigde drugde ih nema.
Naši.

2 коментара: