Svi naši postupci su (i) simbolički
činovi. Radnje koje bi trebalo da obezbeđuju golo održanje života uglavnom su
mnogo više od toga. Zavidim ljudima koji su u stanju da fiziološke potrebe
doživljavaju tako: kao puku biološku nužnost. Divim se asketama,
sposobnima za samonegaciju, za ignorisanje svakog zova prirodnog u njima.
Ja jedem. U mom životu sve je
manje-više izvesno i sve je manje-više neprijatno. Ukus hrane je iskričavo,
radoznalo iščekivanje....taj prvi dodir sa čulnim kvržicama na jeziku, taj
pritisak u pljuvačnim žlezdama koji je prijatan gotovo do bola, jedna je od
retkih, još uvek uzbudljivih, izvesnosti - kakav oksimoron!
Ali uživati u ukusu hrane moglo bi
se i bez posledične prekomerne težine. Meni to izmiče, jer se sva prijatnost u
vezi sa hranom završava u prvom zalogaju. Posle toga, jedem u pravom
zavisničkom transu, do samozaborava, do isključenja svesti. Zatrpavam se, ova
metafora je više od proste jezičke igrarije jer se i doslovno oblažem hranom u
pokušaju da zakopam, zapretem, popunim ogromne provalije koje su nastale nakon
gubitaka, onih velikih, koji su me gotovo precepili nadvoje, i onih malih, koji
svrdlaju kroz ostatak mentalnog zdravlja praveći od njega crvotočinu.
Prestala sam da pušim, pijem retko,
antidepresive više ne koristim. Ali jedem i dalje. Jesti se mora, da bi se
preživelo, bar u teoriji. Preostali mi demon hipertrofiran je do groteske.
Ne uživam u seksu i ljubavi: odavno
toga više nema, uzbuđenja u otkrivanju, velikog prometejskog "prvog
puta". Nemam uspeha u kojima uživam. Ne uživam u domu i porodici: ne
uspevam da zastanem, to je potpuni i neprekidni grč: da li ću stići, da li ću
moći, da li ću uspeti? Ne uživam u poslu, štaviše, posao je neposredno vezan sa
stresom i hranom i uglavnom tamo počinim zločin. Ne zato što je tamo puno
iskušenja, telesnih iskušenja...nego zato što je potrebno puno zaborava, puno
prenebregavanja, puno ignorisanja sopstvenih potreba, puno gušenja svojih
autentičnih želja da bi se radilo sa toliko različitih ljudi koji u toliko
različitih uloga, igraju protiv mene. Ja čak i ne volim toliko slatkiše, a jedem,
jedem ih da bih lakše progutala žuč i mržnju, nezadovoljstvo, poniženje i bol.
Jedem, jedem do samouništenja. U
svetu u kome je važno biti vitak, zategnut i lep ja sam izobličena, slaba,
bezvoljna nakaza. Muka mi je od toga da se od mene nešto zahteva. Muka mi je od
lepote, uniforme i stila. Mnogo truda je potrebno da bi se od ovako lošeg, tek
rudimentarno obrađenog materijala nešto napravilo. Ne želim da se "privedem
k svetu" više, ako taj svet konstantno spram mene ima neke nerealne
zahteve. Ovo je svet u kojem se različitosti teško prihvataju, neke teže od
drugih. "Zašto, zaboga, ne smršaš?" Zato što ću, i tako, ostati ista
ona debela devojčica kojoj su još pre trideset godina utuvili u glavu da je
seksualno neprivlačna, kao da je to uopšte osobina kojom devojčica treba da se
odlikuje. Zato što ću se svesti na objekat podnošljiv za oko, zato što ću, do
kraja, pristati da budem ukalupljena: a ni tako, nikako, ne mogu biti u onom
kalupu "lepih". Samo prosečnih.
Jedem jer sam svoja, makar u tom tihom i
samodestruktivnom buntu.
Jedem, jer znam šta znači nemati. Hleb smo
uvek imali, uvek smo mogli da budemo siti, ali smo reko mogli da biramo ono što
želimo i što nam se sviđa. Počev od nametanja u porodici (opet zahtevi izgleda,
pa i tuđih poremećaja ishrane), pa do stvarne nemaštine od devedesetih naovamo,
uvek je postojalo sijaset razloga iz kojih se nešto nije moglo naći na trpezi.
Koliko puta je život, s podsmehom,
protrčao pored mene odnoseći u rukama ono čega sam bila, do bolesti, željna? I
ostala do dana današnjeg, jer neke želje
nije bilo moguće utoliti.
Zato jedem.
Zato što sam gladna.
Нема коментара:
Постави коментар