недеља, 16. децембар 2012.

Ružni, (prljavi), zli.


Ponovo sam naišla na čudovišnu i opasnu tvrdnju da su ružni ljudi zli. Evo kako argumentacija ljudi koji promovišu ovaj stav ide: ružni ljudi su nesrećni zbog svoje "estetske uskraćenosti", zavidni i ljubomorni, mrze ceo svet i zbog toga postaju ostrašćeni, loši i pokvareni. Ovoga puta u isti kontekst su stavljeni poimence i debeli ljudi, mada se često, kada se govori o ružnoći, i oni tu podrazumevaju.
Prijatelji mi govore da biram gde ću emotivno da se unesem i "kakav čovek, onakva i beseda", ali ovu prvorazrednu glupost i odvratnu diskriminatorsku generalizaciju sam čula i od nekih, inače, mudrih i meni dragih ljudi (koliko god neverovatno to bilo). Nešto moram da kažem; mozak, utroba mi doslovce gori od otpora i neslaganja.
 Šta je ovde pogrešno?  Ne  znam ni odakle da počnem u kontraargumentaciji za tvrdnju koje je do ove mere apsurdna. Možda je to uzaludan posao; trebalo bi mi nekoliko godina i ko zna koliko čukanja po tastaturi da bih dotakla SVE ono što je ovde pogrešno.
Pogrešno je prvo to što se polazi od pretpostavke da postoji univerzalni stav o tome šta je ružno. Lepotni standardi su pre svega kulturno uslovljeni, i prelomljeni kroz naše emotivne i intelektualne impresije -ovo je notorna činjenica, jasna svakome ko i malo razmišlja, pun je internet referenci o tome, koga zanima. Evo, npr. http://eapanthropology.wikispaces.com/The+beauty+myth+in+media ili http://tissasasnida.net/wp-content/uploads/2012/03/The-Beauty-Myth-Naomi-Wolf.pdf
Pogrešno je i to što se podrazumeva da je lepota vrhunski i jedini važan kvalitet koji čovek može da ima, i da, ako njome nije obdaren, mora za to na neki način da kompenzuje. Čovek je mnogo više od svoje spoljne manifestacije. Objektifikacija ljudi uopšte, je, čini mi se, indukovana iz objektifikacije žena - zašto se uostalom žene zovu "lepšom polovinom" čovečanstva? Lepota je kvalitet koji se pre svega očekuje od žene, ona je ta koja treba da bude dekoracija, prijatna za oko, privlačna, poželjna. Ako joj to nedostaje, neće moći da nađe partnera, seksuslna apstinencija je, razume se, pogubna, a bez dobrog kurca, logikom mizogine žabokrečine, odnosno bez dobrog pražnjenja muda ako je muškarac u pitanju, nema mentalnog zdravlja i mira u svetu. "Objektifikatorima", ljudima koji se pecaju samo na lepotu, neshvatljivo je da ljudi mogu biti privlačni i zbog nebrojeno mnogo drugih stvari, a ne samo zbog simetrije lica i dobro postavljenih i oblikovanih sekundarnih polnih karakteristika.
Pogrešno je i to što se zaboravlja da stav prema sebi ne mora nužno odgovarati stvarnosti; neki veoma kvalitetni (u svakom smislu) ljudi su bezrazložno samokritični, neke sasvim prosečne osobe su beskrajno samozadovoljne. Da li su zli ljudi koji su lepi, a misle da su ružni?
Pogrešno je krajnje pojednostavljenje i instrumentalizovanje ljudskih emocija. Sposobnost za saosećanje i uživljavanje u tuđe uloge, želja da se razume tuđa pozicija i napor da se prema ljudima ponašamo onako kako bismo voleli da se oni ponašaju prema nama, mnogo je važnija za odnos koji ćemo uspostaviti sa svetom oko sebe nego naš fizički izgled.

Stvar sa debljinom je još gora jer, po ovom modelu razmišljanja, ona kvalifikuje ljude kao slabe, beskarakterne, sa nedostatkom volje i inicijative - kao da ste sebi nalepili na čelo tag "beskičmenjak". Pogrešno! Najlakše je smršati; ići kroz život kao gojazna osoba podrazumeva dvostruko dokazivanje i dvostruku borbu da vas shvate ozbiljno, da vas ne tretiraju kao klovna ili pljuvaonicu. Ne može svako da bude debeo; proći kroz školovanje, vršnjačko verbalno nasilje, podsmeh, snishodljivost ili  poniženje na svakom koraku u životu traži veliku snagu duha. Debljina je ponekad svojevrsni lični otpor prema svetu kakav jeste, i vapaj da se pogleda malo dalje od očiglednog. (npr. http://www.libela.org/sa-stavom/2845-debljina-kao-cin-otpora/ )
Uostalom, zašto se zaustaviti samo na debljini? Zašto ćelavi ljudi ne nose perike ? Zašto nesavršeni ljudi ne koriste usluge estetskog hirurga? Ako nemaju novca, zašto ga ne zarade, zar su toliko nesposobni? Šta da radimo ako nam je dete ružno? Da ga bijemo? Da se uvede obavezno ispitivanje genetskog materijala a "ružni" fetusi abortiraju? Miriše na nacionalsocijalizam? A stav da je nečiji fizički izgled dovoljan da odredi njegov karakter, odnos prema svetu i aspiracije? Nije li on sam po sebi monstruozan, koliko i zamisao o njegovoj upotrebi u praksi?
Ponekad me užasava naše učmalo, zlobno, mudrosersko društvo ljudi koji znaju sve o svemu i iznose olako krajnje uznemirujuće ili otvoreno opasne stavove. Ako se osobe  koje ne ispunjavaju nečije, ko zna kako određene, estetske standarde, ovako tretiraju, ne mogu ni da zamislim šta se dešava npr. osobama sa posebnim potrebama, sa invaliditetom,  homoseksualnim osobama, Romima, i svima drugima  koji iskaču iz te odvratne planačke uniformnosti, na ovaj ili na onaj način.

Hajde da završim sa nečim vedrijim. Većina nas veruje da su deca , posebno mala deca i bebe, najiskreniji, najneviniji, najprostodušniji deo čovečanstva. Kod beba se, negde u trećem mesecu,  javlja tzv. socijalni osmeh, jedan od prvih oblika svesne, namerne komunikacije sa spoljnim svetom. Bebe tada čak i ne razlikuju majku, vizuelno, od drugih likova. Savršeno im je svejedno da li je osoba iznad kolevke lepa ili ružna, plava ili crna, bleda ili tamnoputa, nosata, zrikava, bubuljičava ili asimetrična.
Bebe reaguju osmehom na LJUDSKO lice.

Нема коментара:

Постави коментар