субота, 15. децембар 2012.

Intro



Kad sam bila mala, stalno su me šišali na kratko. Verovatno iz praktičnih razloga, ili su možda shvatili da je moja lepota ionako diskutabilna. Meni to nije smetalo, do trenutka kad su nepoznati ljudi počeli da mi se obraćaju kao dečaku, a ja postala svesna da nisam dečak. Čak ni tada nisam insistirala da puštam kosu; bile su to osamdesete godine, kratke frizure su bile moderne.
Umesto toga, stajala bih pred ogledalom i pokušavala da zamislim sebe kao odraslu osobu sa dugačkom kosom. Za sve ono što me je tada mučilo govorili su: Jednog dana sve to će ti biti smešno. Bila sam debeljuca, ni muško ni žensko, moje sigurno porodično okrilje bilo je u stvari zmijsko gnezdo, a ja sam se držala tog zmijskog gnezda jer mi se činilo bezbednijim od spoljnog sveta. Nadala sam se da ću porasti u ženu, samosvesnu i sigurnu - koliko mi je onda to bilo moguće da zamislim.
Danas sam odrasla žena. Sa dugačkom kosom (poludugom, da budem precizna, ali bivala je i vrlo duga tokom ovih godina). Moj rodni identitet sada mi je jasan, više u intelektualnom i emotivnom, nego u vizuelnom smislu. Diplomirala sam etnologiju ali ne mogu da nađem trajan i pristojan posao. Porodica iz koje sam potekla više ne postoji, oba moja roditelja su umrla. Imam novu porodicu, dvoje divne dece i posledice postporođajne depresije pride, i supruga koji se ne meša ni u svoj, ni u bilo čiji drugi posao. I dalje mi slike iz detinjstva nisu smešne. I dalje imam previše kilograma i premalo samopouzdanja.
Utoliko mi je mučnije da stojim pred ogledalom i pitam se - kako i zašto sam završila ovde, i kako sad da odavde izađem?
Ovaj blog je moje ogledalo, i ujedno moja terapija. Zato, ako se među ljudima koji budu čitali nađu i oni koji bi mi rekli  da treba da se trgnem, da se osvestim, zbog svoje dece ako ne zbog sebe, da ništa ne pada s neba, da čovek mora da se grči, da ne mogu da podnesu kuknjavu, neka se udalje bez komentara, niko ih ne primorava da čitaju a savetodavaca ionako ima i previše. Svuda. Ja to i radim. Trzam se. Da ne bih potonula u besmisao.

Нема коментара:

Постави коментар