среда, 11. децембар 2013.

Inventarium teratologicum. V



           Verovatno bi uzgojio hitlerovske brkove. Verovao bi da sasvim lepo otkrivaju neobičnu konfiguraciju njegovog prelepog, a grubog, plavookog a tamnog lica (slutim da to vidi, kada se pogleda u ogledalo).  Pristajali bi mu, više u ideološkom nego estetskom smislu. U stvari, imam želju da mu ih docrtam svaki put kad negde ugledam njegovu sliku. To je elektronski, uglađeni ekvivalent pljuvanju u njušku.
            Njegova patvorena strast, ili mudrost (ili oba) , sasvim je neutemeljena, bez cilja, bez iskrenosti, ako izuzmemo privlačenje pažnje i igru. On će se sa podjednakim zadovoljstvom i nasladom u borbi obrušiti na dva potuno oprečna stava. Ne istovremeno, razume se, dovoljno je inteligentan i sabran da ne upadne u ovu zamku. Zato se ponaša poput nekog ćudljivog mitološkog bića, najpre poput Trickstera; Nasradin Hodža ili Ćosa iz naših narodnih priča isuviše su laki za nadmudrivanje.
            Živi blizu najžešćih kontroverzi i njima se hrani. Mizoginija, homoseksualnost, sirova ili mesna hrana, astrologija, paganske religije, fetiši, kažnjavanje, estetika, san. Retorika je jednostavna. „Svet je nemilosrdan, ali ja sam savršeno adaptiran.“ Baš zato što je savršena adaptacija na nivou ukalkulisane, statističke greške. On svuda pliva, u svemu se snalazi, sve mu je jasno, sve mu je logično i u svemu je pobednik. Prozire igru i čini mu se da je iznad nje. Kreće se brzo. Njegova svetilišta su fejsbučke grupe, jer one su često nalik malim verskim zajednicama a on voli da bude prorok. „Svi ste vi mali, slabi, nepotkovani, nesnađeni, nerazumni, nesposobni“. Na prvi pogled podseća na trola ali mu je koža mekša, više vodi računa o sebi i ima želju da bude privlačan. Trol vam samo gura štap u oko. Ovaj bi još voleo da se divite lepoti njegovih pokreta, suptilnosti i intelektualnoj veštini sa kojom to radi. Bilo bi još bolje ako primetite neodoljivo privlačnu ambivalenciju njegove žive, guste, mnogostruko obdarene prirode.
Čak i dok, nadnet nad neku adekvatnu temu, sisa tople sokove empatije i razumevanja, njemu upadjivo nedostaje ljudskost. Nekad mi se čini nemogućim da se ponaša, makar - čovekoliko. Da može da pomiluje psa, zagrli, pije vodu, bude bolestan, obuva čarape, otvara prozor, pere ruke, smeje se. Ništa, što je moguće izvesti bez razarajućih kiselina nadobudnog sarkazma.

Нема коментара:

Постави коментар