Mislim da ne volim
seks. Možda sam potrošila svoje orgazme, ili, pre će biti, svoje ushićenje zbog
samog čina. Ne zanima me da dodajem besmislene "začine u svoj seksualni
život", ne volim neprijatne arome i nelogične kombinacije. Nije problem u
partnerima: nikada nisam zamišljala nekog drugog dok žmurim u zanosu. Sanjala
sam o nekom drugom, nekad, davno, drugačije šake: uglavnom šake. Više ne mislim
da bi tu bilo neke naročite razlike.
Danas živim u svetu
hipertrofirane seksualnosti, ljudska tela izgubila su draž otkrivanja, oblici,
ukusi, boje, sve je predimenzionirano, pretrpano, suviše očigledno. Mlade
devojke obučene kao egzotične igračice vrckaju uskim kukovima sa našušurenim,
čvrstim zadnjicama, mlohavi, smrdljivi matorci balave nad ovim "barely
legal" izazovima. Ono što je nekada bio "soft porn" sada je
popularna kultura - muzički klipovi, filmovi, reklame. Potrebno je žvakati
krupnijim zalogajima i tražiti teže svarljivu zakusku, gole grudi i polni
organi više nas ne rajcaju dovoljno, poručuje nam se.
Seks koji se smatra
prihvatljivim sve više je nasilje, surova dominaciju nad ženom/ženama. Pogledam
ponekad neki porno klip. Uglavnom biram one za lezbejkama jer pretpostavljam da
su nežniji, da ima više poljubaca, igranja sa grudima i međunožjem. Uglavnom ne
bude baš tako, uglavnom bude ogromnih noktiju i pljuvanja i keženja.
Heteroseksualna sam, verovatno ne bih bila u stanju da vodim ljubav sa ženom.
Stvar je u potrazi za vođenjem ljubavi bez grubosti i nekakve devijantne
seksualne prakse ili fetiša. Ali najčešće se u onim reklamnim prozorčićima
okolo pojavljuju najgnusniji prizori, smenjuju se velikom brzinom, vrište,
prskaju izlučevine u oko. Ne, ne želim da saznam šta sve postoji. Moje reakcije
na svet su preterane, emocije preduboke: ne mogu da se okrenem i da zaboravim
ili me ne bude briga.
Ne želim da me seks
zaskače iza svakog ćoška. Ako ga je previše, on gubi i na svojoj sposobnosti da
izazove pažnju. Pa zaboga, svuda su gola telesa, do te mere da poželim da sam
nešto eterično, nematerijalno.
To sa mojim ogromnim, belim, otečenim telom
nije izvodljivo. Mrzim što sam telesna, mrzim što imam grudi, bradavice, vulvu,
stomak, dlake, ljudski miris. Mrzim što je mojim prijateljicama žao, što su u
šoku kad kažem da sam izgubila interesovanje za seks. Mrzim što nisam lepa,
mlada, mrzim što nikada nisam bila ni lepa, ni mlada, mrzim što nemam tu
sposobnost da budem žena, da se predstavim kao žena, a jesam žena, nesumnjivo.
Možda bi mi, da nije tako, bilo lakše da praktikujem neku manipulaciju sa tuđim
telom koja mi donosi zadovoljstvo. Seks podrazumeva razmenu sa drugim ljudskim
bićem a to je zastrašujuće, i ne može biti samo
samo rekreativno i samo poza. Nema veze da li je to nekakva usputna ili
dugogodišnja veza, u pitanju je potpuno otkrivanje pred drugim čovekom. Neki
nisu sposobni da otkriju svoje ime i ličnu istoriju a u stanju su da se
zagnjure u drugo telo. Meni su ljudska tela više izvor zlovolje nego
uzbuđenja. Teško se navikavam na nove mirise i teksture.
Želimo da se
predstavimo kao neobuzdani, slobodoumni, iskusni, svaštojedi. To je jedan od
elemenata životnog pozorišta za koji imam najmanje talenta. Više me nije briga,
ne želim ni da pokušavam.
Preteški,
sveobuzimajući osećaji stupili su u rezonancu sa lidibom i sve je prslo kao
staklo. Sad izgleda da tu nečega ima ali je šuplje, prozirno. Previše čisto.
Da, mislim da sam
aseksualna.
Нема коментара:
Постави коментар