Deca su
surova zato što je svet surov i zato što
im poručuje: "uklopi se ili
crkni". Danas je dril za
decu uobičajen - baleti, školice jezika, privatni
vrtići, plivanja, tenisi, šahovi, borilački sportovi. Sve to, uz nesumnjivu korist koju donosi, nekad i
previše potencira takmičarski duh, rangiranje, mapiranje, segregaciju. Svima su
puna usta socijalizacije: "Daj dete na neki sport, da se malo
socijalizuje!" Pod socijalizacijom se, najvulgarnije, podrazumeva da dete
nauči da prima i zadaje udarce, to jest, da se osposobi da ih što manje prima i što
više zadaje.
Ne postoje
školice za učenje društveno prihvatljivog ponašanja, da i ne pominjem
toleranciju, empatiju, toplinu. Ni roditelji nisu baš mnogo namerni da decu uče
da ne osuđuju otpadnike sistema (njihovog malog, školskog ili vrtićkog
sistema): važno da njihovo dete ne bude autsajder. I bitno je, kao što je divno
govorio Vojnovič, i za njih kao i za decu, da nađu tog jednog u kog će upreti
prstom i reći: "taj je gori od mene!" Tako se etablira i potvrđuje
njihova pripadnost tom konkretnom društvenom organizmu. Deca brzo nauče da
odstranjivanjem - verbalnim, fizičkim - otpadnika dokazuju da oni sami nisu, i
neće da budu otpadnici, i primenjuju to dosledno, grubo i nemilosrdno. Ako je
samo jedan neprilagođeni na nivou kolektiva, ona će ga potpuno isključiti (
"dobra deca" će najčešće biti nezainteresovana za njega, dok će se mali
nasilnici utrkivati u izrugivanju i odbacivanju) i pretvoriti mu život u pakao.
Jovan
(nazovimo ga tako) je išao u vrtić i, sada, u školu, i nesumnjivo je i za jedno
i za drugo savršeno sposoban. Ne znam da li je on samo "čudan" dečak
ili ima nekakav visokofunkcionalni oblik autizma, Aspergerov sindrom ili nešto
sasvim deseto. Znam samo da su još u vrtiću deca procenila da je on drugačiji, izbegava kontakt očima, priča neobične, često
morbidne stvari i ponekad se neuobičajeno, nesnađeno ponaša. Najviše me podseća na to kako
su u "Arturu" objasnili - kako
osobe sa Aspergerom vide svet. Jednostavno je drugačiji i to se odmah uočava,
ali je i drag, simpatičan, dobronameran dečak koji nikada ni prema kome nije
bio zao ili grub.
Od početka
su ga izbegavali i uvek se, u redu pred školom, držao za ruke sa jedinim Romom
u razredu, koji je takođe shvaćen kao autsajder. Kada je taj romski dečak počeo
da se druži sa Bogdanom, Jovan je ostao sam. I sada je uvek sam: ako neko dete
ostane bez "para" radije će ući samo u školu nego da se drži sa
Jovanom za ruku. Deca su bivala sve doslednija u odbacivanju i sve grublja. Ako
bi se Jovan nekome od dece obratio, dobio bi viku i grdnju, gurkanje, i konačno
jednom prilikom udarac gomilom knjiga po glavi. Učiteljica je intervenisala,
došli su roditelji , Jovana više niko ne udara ali ga uporno izbegavaju i to mu
jasno stavljaju do znanja. Svi se igraju "šuge" ili "ledenog
čike", ali Jovanu to ne dozvoljavaju. Da nevolja bude veća, njegovi
roditelji, pretpostavljam, rade, i on dolazi (i odlazi) organizovanim prevozom
u školu. U toku prevoza je siguran, ali u školskom dvorištu nema ko da ga uzme
u zaštitu niti da se zauzme za njega. Druge roditelje to ne zanima. Nemaju
vremena, nemaju interesovanja, nemaju vremena da primete tamo neko dete koje je
i ovako i onako čudno - i treba ga izbegavati.Mi za svoju decu hoćemo najbolje, to je naše pravo, je li tako?
Bila sam
otpadnik , iz ovog ili onog razloga, i u osnovnoj i u srednjoj školi. U dobroj meri to je odredilo moje stavove, odnos prema svetu,
ciljeve i postignuće. Učinilo me je osetljivijom na tuđu patnju ali me je,
verovatno, koštalo životnog uspeha. Život
ima smisao za ironiju, ponekad veoma gorku, rekla bih. U svakom slučaju, sada i
jesam pomirena sa tim, ali se još uvek živo sećam detinjstva i mogu gotovo da
opipam ono što Jovan i deca poput njega osećaju. Lako je "stajati na
braniku svoje posebnosti" sa ličnom istorijom, porodicom, sopstvenom
zrelošću iza sebe.
Tog dana,
kada nisam mogla više i kada sam ga odvela da se igra sa drugom decom, a njima
rekla da se igra i on "i tačka", izašao je iz škole držeći Bogdana za
ruku, i nadam se, iskreno, da mu je to ulilo malo, malčice, mrvicu poverenja u
svet i u ljude.
Užasno je biti dete i biti sam u nepoznatom svetu.
Užasno.
Нема коментара:
Постави коментар