Već duže vreme je ta misao treperila
negde u njegovoj glavici. Došao bi do ideje o tuđoj smrtnosti, i o starosti,
zainteresovala bi ga svaka zagžena buba i krvavi leševi životinja pored puta. I
meso, odakle dolazi meso? Ali uvek bi se tu zaustavljao, verujem više zbog toga
što ga toliko zastrašuje da mu je bilo užasavajuće i da izgovori: "Mama,
moram li i ja da umrem? Morate li i vi da umrete?" A on je dete koje se
zadovoljava samo jasnim, egzaktnim odgovorima. Neodređena rešenja koja daju
nadu nisu mu dovoljna.
Živo se sećam sopstvenog shvatanja
smrtnosti. Prvog saznanja, negde sa pet-šest godina, i kasnije, dublje
elaboracije koja me je trajno rastočila - kao i većinu ljudi, verujem. Ideja
koja je dovela do najvratolomnijih religijskih i filozofskih konstrukcija mora
biti mnogima krajnje uznemirujuća. Šta je u osnovi našeg straha? Znam da je u
osnovi mog - strah od nepostojanja. Strah od toga da te - nema. A to me
parališe podjednako kao i misao o kraju vremena, konačnosti ili beskonačnosti
svemira, na kraju, i ideja o besmrtnosti i večnosti je podjednako strašna.
Pitam se, ponekad,
nije li u osnovi mog straha nekakav nepatvoreni egoizam kojeg nisam ni svesna?
Ako me nema, nemam čega da se bojim, zar ne? Zašto bih se plašila toga što me
neće biti, na koncu ni ranije me nije bilo a ljudi su se rađali i trave su
rasle i vode su tekle i svemir je bio mlad i Indija je slobodno plutala
okeanom? Zašto bi trebalo svemu da svedočim, ako je, u krajnjoj liniji, sve
tako kako izgleda?
Rekla sam mu, i čvrsto verujem u to
iako je potpuno neutemeljeno - može biti a i ne mora - da neću umreti sve dok
mu budem potrebna. Najteže stvari u roditeljstvu uvek su mi bile: podebljati
tamo gde sam i sama tanka, dati pouzdanje tamo gde ga nema i samopouzdanje tamo
gde i tebi upadljivo nedostaje, dati odgovore koje ne znaš, utešiti tamo gde ti
bol razvaljuje utrobu, umiriti tamo gde i tebe razdire strah. Rekla sam mu da
neki ljudi veruju u Boga ( i ne mislim da decu treba indoktrinirati ateizmom
baš kao ni religioznošću. Pri tom se uglavnom misli na tradicionalističku,
ritualističku religioznost kakva je tipična na našem tlu). Rekla sam mu da niko
ne zna šta se dešava posle i da treba biti sada i ovde, a za posle ćeš videti
kad posle dođe. "Dajem ti ovu fotu da ne kažeš ni crno, ni belo, ni jeste,
ni nije".
Posle dva dana došao je i rekao da
misli da sam u pravu. "Ja sam tek dete, nisam još ni odrastao. Nisam još
nikome ni tata", rekao je. Moj mudri, mali, uplašeni sin.
Grdila sam ga danima zato što se ponaša
beslovesno, nezrelo, neartikulisano - skače, divlja, glupira se, neozbiljan je,
mada zna gde to ne može da radi i tek pomalo prelazi tu granicu. To je glupo.
On je tek dete, rekao je.
Posle. Neka bude ozbiljan posle.
Нема коментара:
Постави коментар